Balada O Prolaznosti

uvod: D#m B C# D#m ×2

 

 

Kad lutali smo svijetom

kao rasprseno sjeme,

govorili smo sebi -

to je za neko vrijeme.

 

 

I ne znajuc da smo

na izgubljenom brodu

mi vikali smo: "Kopno"

dok gledali smo vodu.

 

 

 

 

Kad ljubili smo kratko

u tuzi kisne noci,

govorili smo za se

da ljubav tek ce doci.

 

Postavljali smo stvari,

ali opet ne za dugo.

Za sva smo mjesta rekli -

odredit cemo drugo.

 

Kad radjala se sreca

i cekala je slava,

pomisljali smo opet -

to nije ona prava.

 

Kad prijatelja nema,

a dani idu sporo,

govorili smo za se

da vracaju se skoro.

 

Gdje najvise smo dali

dobivali smo manje,

ali mislili smo - to je

tek privremeno stanje.

 

Kad gubili smo zivot,

govorili smo: "Neka"

i vjerovali cvrsto

da pravi tek nas ceka.

 

Putovali smo dalje

kad davno vec smo stigli.

Tek poceli smo nesto,

a dugo vec smo bili.

 

I ostali smo tako

kraj odlazece vode,

nerazjasnjeni sasvim

i pomalo van mode.

 

U zapocetoj prici

u ljubavi bez traga,

jer svakoj smo se kuci

priblizili do praga.

 

U privremenom redu

nekoristenih stvari

ni osjetili nismo

da sami smo, i stari.

 

Dok vjerovali jos smo

da svaki put se mijenja,

mi rekli smo si zbogom

govorec do vidjenja.